Djelatnici Gimnazije fra Grge Martića Posušje i Srednje strukovne škole Posušje, njih 39, protekli vikend su u organizaciji ravnatelja Ante Jukića i Marija Knezovića posjetili Vukovar, grad heroj za svakog miroljubivog i humanog čovjeka.
Vukovar je smješten na ušću rijeke Vuke u Dunav, dio grada je slavonski, ravničarski, a drugi brežuljkasti, pitomi, srijemski dio. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih gradova Hrvatske; kombinat Borovo (industrija obuće), Vupik (prehrambena industrija), luka Vukovar i Velepromet neke su od većih tvrtki u gradu, potpuno uništene i pokradene za vrijeme srpske okupacije. Spomenimo samo kako je Borovo, najveći kombinat obuće i plastike u Jugoistočnoj Europi, u prijeratno vrijeme imao ca 22 000 uposlenih, a danas u njemu radi nešto više od 200 radnika.
Nakon cjelonoćnog putovanja s petka na subotu, 5. ožujka 2016. godine, ujutro oko 8,30 sati zaustavili smo se na Trpanjskoj cesti 82, ispred Spomen doma hrvatskih branitelja s jedne strane ulice i kafića Mustang s druge strane ulice, koji se danas smatra kultnim mjestom i simbolom hrvatskih branitelja jer je upravo u njemu bio smješten dio zapovjedništva hrvatskih branitelja. Tu nas je srdačno dočekao gospodin Stjepan Mađarac, naš domaćin i vodič, podrijetlom Hercegovac, riječima: „Sretan sam što ste došli iz naših krajeva u naš grad…“.
Nakon kratkog osvježenja i obilaska Spomen doma hrvatskih branitelja posjetili smo Opću županijsku bolnicu Vukovar i bolnicu hrvatskih veterana, mjesto koje je velikosrpski agresor oskrnavio na užasan i neljudski način, odvodeći nakon pada grada Vukovara 261 osobu, mahom ranjenika, na farmu udaljenu 5 km od grada najprije u hangar, a zatim na stratište Ovčara, gdje je u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine pobijeno i bačeno u unaprijed pripremljenu jamu 200 ljudi – najmlađa žrtva imala je 16 godina. Na pitanje kako su birani ranjenici za odvođenje na Ovčaru dobivamo sljedeći odgovor: „… birali su ih dojučerašnji susjedi, s kojima smo se družili, igrali nogomet i međusobno se posjećivali, a tog dana postali su bezdušni i nemilosrdni krvnici…“. Ostaje 61 osoba za kojom se i danas traga, a trenutno se smatraju nestalim. Kroz Memorijalni muzej „Mjesto sjećanja Vukovarska bolnica 1991. godine“ provela nas je voditeljica muzeja Nevenka Soldo, podrijetlom Hercegovka. U Ratnu bolnicu Vukovar svakodnevno su od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine pristizali ranjeni branitelji, ali i nemoćne i stare osobe, mrtva i ranjena djeca, dakle civili koji su najveći patnici i žrtve strašnog, izopačenog i krvavog uništenja grada opstojnosti i snage hrvatskog naroda. Na keramičkim pločicama u podrumskom hodniku, gdje su ležali ranjenici ispisana je kronologija svih bolničkih događanja po sjećanju Vesne Bosanac, tadašnje ravnateljice Opće bolnice Vukovar. U bolnici je pružana pomoć ljudima svih nacija, a u tom periodu kroz nju je prošlo preko 2500 ranjenika, smještenih po kotlovnicama, podrumskim hodnicima, malim i skučenim prostorima, što je otežavalo rad liječnicima i medicinskim sestrama, koji do kraja nisu klonuli duhom, nego su danonoćnim napornim radom i pružanjem nesebične pomoći pokazali svoju ljudsku veličinu, hrabrost te neizmjernu i neuništivu snagu i ljudskost. S druge strane, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i JNA demonstrirali su svoju moć na način koji tjera čovjeka da se zapita dokle može sezati zlo, krvništvo i bezdušnost u ljudima…
U naše putovanje bio je uključen i posjet bivšoj vojarni 204. brigade na Sajmištu gdje nas je kroz izložbu „90 dana bitke za Vukovar“ proveo bojnik Mladen Ivanković, rođeni Vukovarac. Na izložbi su postavljene razne prezentacije ratnih događanja, simulacije bojnog polja, puške i samokresi ručne izrade, fotografije puta spasa nazvanog „Kukuruzni put“, fotografije branitelja sa Sajmišta, radne skice minobacača, okretnih čahura, slike kombinata Borovo, koji je u ratu služio za izradu i proizvodnju oružja, novinski natpisi o Vukovaru u hrvatskim i stranim tiskovinama, skica plana osvajanja Hrvatske od strane velikosrpskog agresora, gdje bojnik Mladen zaključuje kako je na osnovu tog plana vidljivo da je srpski okupator u Vukovaru želio oformiti administrativno središte Srbije. Grad je napadalo oko 18000 pripadnika paravojnih srpskih postrojbi i JNA, a branilo oko 1800 do 2100 vukovarskih heroja. Bojnik je u svom emotivnom izlaganju govorio o „nakaradnom moralu Srba za ubijanje“ te spomenuo dan najtežeg napada, 14. rujna 1991. godine, kada je izgubljen dio grada Sajmište. Tu smo posjetili i skladište Veleprometa, sabirni logor u kojem su izvršeni stravični zločini i silovanja. Samo kratki boravak u tom mračnom i sleđenom prostoru, s prostirkama na malo slame, na kojima su ležali logoraši, ulijeva strah, nemir i tugu u srce svakog čovjeka.
U centru grada Vukovara smo, nakon fotografiranja na gradskom korzu Dr. Franje Tuđmana i ispred pješačkog mosta Jean-Michel Nicolier, otišli do spomenika izgrađenog za sve one koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku – bijelog križa na ušću rijeke Vuke u Dunav, na kojem stoji natpis „Križ žrtvama za slobodnu Hrvatsku“, a glagoljicom je uklesan tekst „Navik on živi ki zgine pošteno“.
U crkvi sv. Filipa i Jakova, trećoj crkvi po dužini u Hrvatskoj, dočekao nas je gvardijan Ivica Jagodić. Govorio je o devastiranju crkve u ratno vrijeme, osvrćući se na kraju na predratni grad Vukovar, koji je nazvao „rajem na zemlji“, gradom u kojem su Hrvati i jedanaest nacionalnih manjina živjeli životom dostojnim čovjeka, gradom koji je vrvio mladošću, razdraganošću, dok danas mladi Vukovarci svoj raj na zemlji traže u zemljama zapadne Europe, jer ne vide načina kako opstati u svom rodnom mjestu.
Teško je, i riječima gotovo nemoguće, opisati dojam koji Grad heroj ostavlja na čovjeka, a napose Hrvata. Priče o Vukovaru koliko god se pričale i prepričavale nikada ne mogu biti do kraja ispričane… U njima žive nevjerojatna, strašna i bolna sjećanja djece, žena, nemoćnih, starih osoba i branitelja Vukovara. One nas uče da je snaga, želja i volja čovjeka za preživljavanjem neizmjerna, a duh čovjeka nesalomljiv kada te vodi domoljublje, vjera i ufanje u Boga. Okupator, koji je učinio neizreciv i zvjerski zločin, na kraju je dobio Pirovu pobjedu i postao simbolom ljudske svireposti i obezglavljenosti.
Nameće se pitanje politike i njene odgovornosti vezano uz ratni i poslijeratni Vukovar, ali, kako bi ovaj tekst zadržao dostojanstvenu notu, ostavljam taj dio priče svakome ponaosob na promišljanje i analiziranje.
Vi, dragi učenici, propitujte svoje roditelje i profesore o ovom hrabrom gradu, uvijek ga imajte u primislima kako biste jednog dana svojoj djeci mogli prenijeti što znači ostati čovjek u napadnutom, razrušenom i oskrnavljenom rodnom kraju.
U životu si često postavljamo različite ciljeve, planove, zadaće i zavjete koje „moramo“ odraditi – posjetiti grad Vukovar i učiti od Vukovaraca se svakako mora naći na tom popisu.
Obilazak Iločkih podruma
U nedjelju, 6. ožujka 2016. godine, djelatnici srednjih škola obišli su Iločke podrume, koje je u 15. stoljeću sagradio Nikola Iločki, hrvatski velikaš i kralj Bosne od 1471. do 1477. godine. Inače, Iločki podrumi su četvrti podrumi u Europi po starini. Proizvodnja nikada nije prestajala do 17. listopada 1991. godine, kada su Iločani prognani, a podrumi uništeni te je vino iz bačava prepečeno u rakiju od strane srpskog agresora. Nakon rata je 350 hektara vinograda obnovljeno, proizvodnja je krenula normalnim tijekom da bi ledena berba 2007. godine na izložbi u New Yorku proglašena devetnaestim najboljim vinom u svijetu. Nakon što nas je vodič upoznao s pojedinostima čuvanja vina, idealne temperature i funkcije plemenite plijesni po zidovima podruma, zanimanje svih prisutnih najviše je izazvala priča o podrumaru Franji Wolfu, čovjeku za kojeg je skromno reći da je volio svoj posao – on ga je živio. Prognan s ostalim Iločanima za vrijeme Domovinskog rata, oko mjesec i pol dana se noću sam, u početku tajeći i od supruge, vraćao u podrume kako bi u jednoj udubini skrio sva flaširana vina te sagradio zid i obložio ga plemenitom plijesni koju je strugao s ostalih zidova radi uklapanja u ostali ambijent i spriječio okupatore da posumnjaju u novoizgrađeni zid. U drugom podrumu, smještenom dvanaest metara pod zemljom, boce je ukopao i prekrio debelim slojem pijeska. Podrumar Franjo je na ovaj način sačuvao vino u vrijednosti četiri milijuna kuna. Ovakvi ljudi nam svima podižu moral i vjeru u ljudsku dobrotu, hrabrost i karakternost.
Slike možete pogledati ovdje.