U četvrtak 11. travnja 2024. godine održano je županijsko natjecanje „Dani hrvatskog jezika“ u Srednjoj školi Antuna Branka Šimića u Grudama. Na natjecanju se tradicionalno bira najbolji pisani rad i najbolji recitator u kategoriji osnovnih i srednjih škola. Kao što smo već pisali, u našoj školi je na školskom natjecanju za najbolju recitatoricu odabrana Gabrijela Begić iz 3.d s Utjehom kose A.G.Matoša, a za najbolji pisani rad odabran je rad Jelene Pavković iz 1.c s temom „Od djetinjstva do zrelosti“.
Na žalost, naša škola nije bila u mogućnosti ići na natjecanje pa u kategoriji za najbolju recitaciju nismo sudjelovali, ali s radošću objavljujemo kako je rad Jelene Pavković odabran je za najbolji u kategoriji srednjih škola u našoj županiji. Čestitke našoj prvašici!
Dani hrvatskoga jezika posvećeni su jezičnoj kulturi i identitetu, upoznavanju hrvatskoga jezika i njegove povijesti. Njegujući odgovornost prema materinskom jeziku, njegovom pravogovoru i pravopisanju, u naslijeđe potomcima ostavljamo ljubav prema onome što ponajbolje odražava svijest o našem identitetu – tko smo i odakle dolazimo?
U nastavku možete pročitati Jelenin rad.
Od djetinjstva do zrelosti
Jutro je. Gledam kroz prozor ulicu. Kiša pljušti, nigdje pješaka, a red auta čeka da se na
semaforu pojavi zeleno svjetlo. Zadovoljno pijem crnu kavu jer još ne moram na posao.
Ugledam jednog jedinog pješaka, neku staricu koja se pokušava zaštiti kišobranom od užasnog
pljuska. Žao mi ju je, pa sa zanimanjem promatram kako oprezno korača niz pločnik pun lokvi.
Vjetar zapuše malo jače i starica ubrza korak.
Odjednom, posklizne se. Završi na leđima, a kišobran joj odnese vjetar. Šokiran, promatram tu
staricu kako se izvija od bola, podsjećajući me na bumbara kada se preokrene na leđa. Imam
osjećaj kao da gledam neki film i da ne mogu ništa učiniti u vezi toga. Sve te misli prošle su mi
kroz glavu u sekundi. Stresem se ne bih li se sabrao, a starica i dalje bespomoćno leži na tlu.
„Bože, Josipe, saberi se. Netko će joj pomoći.“ Pričekao sam nekoliko sekundi i ništa se nije
dogodilo. Automobili su nastavili prolaziti, a misli mi se počeše sudarati: „Dobro, dobro, dobro.
Ti ćeš joj pomoći. Ne možeš je tek tako ostaviti. Hajde.“
Ne sjećam se kako sam izišao. Došao sam do starice, zaklonio je kišobranom i tješio dok hitna
pomoć nije došla. Osjetio sam kako mi srce bubnja u prsima. Držao sam njenu krhku ruku,
govorio joj da će biti dobro. Neprestano sam pričao – o tome kako ne volim kišu, kako imam
orhideju kod kuće i još svakakve besmislice. Ona meni nije ništa rekla, samo je čvrsto zatvorila
oči i stisnula moju ruku. Katkad bi se pomakla.
Na nešto me podsjećala, nisam bio siguran na što, dok nisam shvatio da me podsjeća na dijete.
Bila je tako krhka i ranjiva, poput novorođenčeta koje drži svoju majku za prst. Nad nama je u
glasnoj tišini lebdjela misao: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ i po prvi
put osvijestio sam koliko smo i na početku i na kraju života nemoćni.
„O, sinko moj, hvala ti“, rekla mi je dok su je polijegali na kolica i gurali u vozilo hitne pomoći.
„Možete li uzeti moj broj i javiti mi kako je? Moram na posao, no posjetit ću je čim uzmognem“,
zamolio sam medicinsku sestru. Djelovala je ugodno iznenađenom kada sam joj to rekao. Vratio
sam se u svoj dom, promrzao i pomalo uznemiren.
„Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ Sjetih se trenutka kada mi je starica
izgledala kao dijete… Kako je provela djetinjstvo? Je li zamišljala svoj život na ovakav način?
O čemu je sanjala kao djevojčica?
Vrlo bih se rado vratio u svoje djetinjstvo da mogu. Kada sam bio dijete, htio sam biti
nogometaš. Svjetski poznat, najbolji od najboljih. Uporno sam trenirao, uvjeren da ću uspjeti,
da sam nepobjediv. Imao sam san i bezuvjetno sam ga slijedio. Roditelji bi mi kupovali lopte,
dresove i kopačke. Imao sam savršenu obitelj i bio najbolji u svojoj ekipi – neprestano sam
napredovao, siguran da nitko nije posvećen nogometu kao ja. Svijet je bio premalen za sve što
sam namjeravao postići.
Što bih dao da opet vjerujem u sebe kao tada! Što bih dao da se vratim u to razdoblje djetinjstva!
Osjećao sam se nepobjedivim, pa sam i bio nepobjediv. Ničija me riječ nije dirala, cijenio sam
samo svoju riječ i sanjao bez straha jer, ako sam mogao zamisliti, mogao sam to i ostvariti.
Imao sam savršeno djetinjstvo sve dok se moji roditelji nisu počeli svađati. Šutao bih snažno i
bučno loptom o zid, ali njihove su mi se riječi svejedno urezivale duboko u srce. Ili otac ili
majka redovito bi imali izljeve bijesa prema meni, a onda sam i ja, baš poput njih, počeo
iskaljivati bijes na sve koji mi se nađu na putu, prvo kod kuće, a zatim i na treningu. Nisam ga
znao kontrolirati pa sam počeo griješiti u onome u čemu sam bio najbolji. Više nisam bio
najbolji nogometaš, štoviše, postao sam prosječan. Snovi su mi su se srušili. Izgubio sam ono
najvažnije: vjeru u sebe.
Ipak, koliko-toliko pokupio sam krhotine svojih snova, sabrao se, krenuo u gimnaziju i
slobodno vrijeme provodio trenirajući nogomet ili učeći. Planirao sam studirati kineziologiju,
odlučan da ću postati trener nogometašima, kad već nisam postao najbolji nogometaš.
Međutim, nisam bio jedini koji želi što i ja, a ta me spoznaja potpuno obeshrabrila. „Toliko
ljudi ima isti san kao ti, nije moguće da ćeš uspjeti uz toliku konkurenciju“, time sam se tješio
kada bih osjetio žaljenje jer nisam niti pokušao slijediti svoj san.
Mislio sam da sam realan, stoga sam nastavio živjeti bez velikih očekivanja, zaposlio sam se u
teretani. Nisam imao nikakav cilj i činilo mi se da sretno živim. Imao sam posao koji nisam
mrzio i dobro sam zarađivao. Mislio sam da sam dostigao zrelost jer sam odrastao čovjek koji
je prihvatio stvarnost. Nisam se usudio sanjati kako mi opet nešto ne bi srušilo snove.
…prihvatio sam stvarnost, zaboravivši da je mogu promijeniti. Zakopao sam tog hrabrog
dječaka duboko u sebi, ignorirao njegove želje, misleći da nije zreo, da je on samo dječak. Ali
zar nisam ja taj dječak? I dalje se pitam gdje je nestao taj dječak kojeg je sve uzbuđivalo, koji
se usudio maštati, koji je sanjao. Skrivamo li svi mi to dijete u sebi jer nas je strah da ga stvarnost
ne povrijedi?
Prije bih sjedeći u stražnjem dijelu automobila promatrao kišne kapljice i u svojoj mašti stvarao
priču o njima. Imale bi imena, obitelji, igrale bi nogomet. Sada ne osjećam ništa kada vidim
kišu. Ne osjetim ono djetinje uzbuđenje kada kupim čokoladni kolač. Sve je postalo prazno.
Bacim pogled prema satu i vidim da uskoro moram na posao. Odlučio sam poći ranije kako bih
nešto obavio. Uzeo sam kaput i krenuo pješice.
Vani se razvedrilo. Sunce je stidljivo provirilo kroz oblake. U odrazima lokvi na pločniku
mogao sam vidjeti oblake. Samouvjereno sam koračao ulicom. U jednoj ruci nosio sam novi
kišobran, a u drugoj čokoladnu tortu.
Morao sam otići u posjet jednoj starici.
Jelena Pavković, 1.c
Gimnazija fra Grge Martića Posušje