UČENICA IVANA BEŠLIĆ DOBITNICA JE JOŠ JEDNE NAGRADE NA LITERARNOM NATJEČAJU

Početkom prosinca prošle godine pisali smo o našoj učenici Ivani Bešlić iz 1.c koja je na Međunarodnom literarnom natječaju Ljepota zavičajne riječi 2024. pohvaljena za kratku priču Igre i igračke mojega djetinjstva.

Ivana je nastavila nizati svoje literarne uspješnice i osvojila drugo mjesto za literarni rad na temu prirodnih i drugih nesreća, rada službi zaštite i spašavanja te povezanost ovih djelatnosti i službi s njihovom nesebičnom požrtvovanošću i hrabrosti pri intervencijama.

Naime, krajem siječnja je Uprava civilne zaštite Županije Zapadnohercegovačke u suradnji sa službama zaštite i spašavanja, a u povodu Međunarodnog dana civilne zaštite i Dana civilne zaštite Županije Zapadnohercegovačke raspisala natječaj za najbolje literarne i foto radove učenika srednjih škola iz područja civilne zaštite.

Natječaj je dio programa edukacije učenika o ponašanju u slučaju pojave prirodnih i drugih nesreća, s ciljem razvijanja i promicanja svijesti o važnosti preventivnog djelovanja kako bi ugroze i nepogode po živote ljudi bile svedene na najmanju moguću mjeru.
Tri najbolja literarna i foto rada nagrađena su, a svečana dodjela nagrada održana je 25. veljače 2025. godine u Grudama.

Učenicu Ivanu Bešlić mentorirala je njena prof. hrvatskoga jezika Ivana Čamber. U nastavku možete pročitati Ivanin rad.

HEROJI JABLANICE

Zastani na trenutak i pusti da ti pričam, prijatelju. Da ti pričam o njima, čija se pomoć u svakoj nesreći očekuje jer ih ljudi doživljavaju kao „robote“ koji su dužni rješavati sve probleme. Probudili smo se i čuli za strašne poplave i odrone u Jablanici. Iz sigurnih i toplih domova čitali smo izvješća i dojave o situaciji, ali postoje i oni  koji su odlučili stati na prvu crtu i pomoći preživjelima. Vidjeli smo na slikama policajce, vatrogasce, civilnu zaštitu, hitnu pomoć, GSS i  volontere Crvenog križa. Nitko ne uzima u obzir da su to osobe s osjećajima i strahovima poput svih nas, a opet tako unikatni, svatko na svoj način. Odvažni su i hrabri, riskiraju svoje živote za svakoga kome je pomoć potrebna. I premalo je samo nazvati ih herojima, iako, bez obzira na okolnosti, ulaze prvi tamo gdje nitko ne ide. Prvi su ušli u ruševine, prvi su pronašli zagrljen bračni par, mrtav pod ruševinama. Oni su gledali prizore i možda osjećali tugu što nisu stigli prije, što nisu uspjeli nešto učiniti, a sigurno su dali sve od sebe. Nama je lako, ugasimo mobitele, medije i nastavimo živjeti. A oni? Oni se bore kao lavovi, ulaze u ponor iz kojeg i ne znaju hoće li izići, ali znaju da ih tamo netko čeka, netko čija su zadnja nada, slamka spasa. Zapitajmo se kako žive naši heroji, mogu li uvijek nastaviti iznova borbu? O čemu razmišljaju dok iznose ljude na ramenima, čemu se nadaju, na čemu zahvaljuju Bogu?  Dok u lokvi krvi traže preživjele i ranjene, jedino što žele čuti u tom trenutku je: „Diše!“ Koliko sreće je stalo u tako malu riječ, a njima najbitniju, najvažniju… Postoji li uopće nagrada koja je dovoljna i kojom im se može zahvaliti? Heroji, koji se u svako doba odazivaju na poziv, heroji koji ostavljaju obitelji i odlaze u nepoznato, heroji kojima dugujemo. Davno su takvi ljudi upisani u dlanu Božje ruke, predviđeni za pomoć, naši zemaljski anđeli. Prolaze kroz ruševine, vatru i vodu, ne okreću se, borbeno koračaju kako bi spasili, ne znaju ishod, ne znaju hoće li se ikad više vratiti, ali svejedno idu. Ima li veće hrabrosti od toga? Bez obzira na nacionalnost ili vjeru, heroji Jablanice živi su primjer velikih ljudi kojima je tuđi život iznad vlastitog. Sve te spasilačke službe zaslužuju da o njima puno više pričamo, jer zaboravljamo da i oni imaju nekog, netko i njima govori: „ Tata, kad se vraćaš kući? Tata, čekam te!“