Dana 18. lipnja 2025. godine u svojoj 91. godini života zauvijek nas je napustio profesor Jerko Oreč. Bio je jedan od osnivača posuške gimnazije, dio prve postave profesora koji su hrabro započeli priču o srednjoškolskom obrazovanju u tada provincijskom mjestu Posušju.
Rođen je 1934. godine u Posuškom Gracu, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Mostaru, Splitu i Visokom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekao je diplomu profesora francuskog i latinskog jezika, a potom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij njemačkog jezika.
Značajan dio života proveo je proučavajući povijest, kulturu i etnografiju posuškog kraja. Urednik je „Posuškog zbornika I“ i „Posuškog zbornika II“ te jedan od urednika „Ljetopisa Posuškog“ u kojem je pisao o prvom pismu, počecima pismenosti i povijesti školstva u posuškom kraju. Napisao je i jedan tekst za treći Posuški zbornik koji je u pripremi – vjerujemo da ćemo i iz tog teksta naučiti nešto o posuškoj povijesti.
Radio je i kao sudski tumač za njemački i francuski jezik. Bio je dugogodišnji predsjednik posuškog ogranka Matice hrvatske.
Neumoran u posvećivanju svog vremena (mogli bismo reći života) izučavanju pitanja tko smo mi, žitelji Posušja, u devetom desetljeću svog života objavio je monografiju „Podrijetlo i rodoslovlje Oreča“, predstavljenu na Posuškom litu 2022. godine.
Dio života koji je ostavio Gimnaziji fra Grge Martića Posušje za nas je posebno važan i zaslužuje slovo više u ovom tekstu. Vezan je za same korijene uvođenja gimnazijskog obrazovanja u Posušju. Na samom početku svog radnog vijeka radio je u širokobriješkoj gimnaziji i promišljao kako bi i Posušje trebalo imati takvu školu. Radeći izvan rodnog mjesta upoznao je mnoge ljude koji su bili na čelu srednjih škola u regiji pa tako i direktora stare mostarske gimnazije Petra Leku koji je, zahvaljujući prof. Jerki, pomogao pri otvaranju područnih odjela Gimnazije Mostar u općini Posušje. Godine 1964. otvaraju se dva područna odjela Gimnazije Mostar, a za administrativnog voditelja (odgovornu osobu za rad tih odjela) imenovan je prof. Jerko Oreč koji je bio i dio prve profesorske postave u tim odjelima. Međutim, želja je bila otvoriti samostalnu posušku gimnaziju za što je trebalo osigurati prostorne uvjete. Priča vezana uz gradnju školske zgrade plod je entuzijazma ondašnjih posuških intelektualaca. Iako su materijalni i prostorni uvjeti bili oskudni – duh, želja i volja ljudi koji su je stvarali bili su presudni za njen opstanak. Važan dio tog „malog kruga velikih ljudi“ bio je prof. Jerko Oreč. Gradnju krila gimnazijske školske zgrade, povezanu s tadašnjom Duhanskom stanicom, najvećim dijelom inicirao je i pripomogao prof. Jerko uz pomoć lokalne vlasti. Nakon izgradnje tog krila resorno Ministarstvo u Sarajevu procijenilo je kako prostor zadovoljava uvjete osnivanja gimnazije, a ostalo je povijest. Školske godine 1966./1967. osniva se Gimnazija Posušje. Posvećeni odgajanju i poučavanju posuške mladosti, prvi posuški profesori istovremeno su neumorno radili na poboljšanju uvjeta rada, organiziranju sportskih natjecanja i trudili se obogatiti kulturni, društveni pa i zabavni dio života gimnazijalaca. Prof. Jerko Oreč u Gimnaziji je ostao do 1980. godine.
Ravnatelj i profesori koji su izveli prvu generaciju posuških gimnazijalaca
Ostaje nam zaključiti kako mu je životopis impresivan, zasluge za obrazovni i kulturni doprinos našem kraju nemjerljive, a naš dug prema profesoru Jerki nepovratan. Koliku važnost je pridavao obrazovanju mladih svjedoči i njegov autorski, uvodni tekst poglavlja „Pojava pisma, početci pismenosti i razvoj školstva u posuškom kraju“ iz „Posuškog ljetopisa“: „…pismenost i školstvo pretpostavka su kulturnoga i sveukupnog razvoja svakog naroda. U školama učenici sustavno stječu znanja i radne navike te razvijaju svoje umne, ćudoredne i tjelesne sposobnosti. U njima se obrazuju budući kadrovi bez kojih se nijedna zemlja ne može uspješno razvijati. Uz to, škole imaju veliku ulogu u razvoju društva i sveukupnih društvenih odnosa. Školski sustav svake zemlje jedan je od bitnih čimbenika o kojima ovisi njezin prosperitet i njezina budućnost…“.
Posljednjih godina njegovog života mogli smo ga susresti u blizini njegove obiteljske kuće kako malim, ali hrabrim koracima šeta obližnjim ulicama. Ako ste ga uistinu susretali i malo zastali promisliti kako hodate pored velikog čovjeka skromnog srca i samozatajnog duha koji nam je dao najbolje od sebe, mogli ste naučiti važnu životnu lekciju: čovjek treba učiti svaki dan, davati bližnjemu najbolji dio sebe, bez traženja pohvala i lovorika – to je bila Jerkina veličina koju je, danas možda ponajviše, potrebno njegovati.
Za kraj, možemo samo reći: „Hvala Vam, profesore Oreč!“