Ogranak Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora Bjelovar raspisao je u rujnu, treći po redu, Međunarodni literarni natječaj Ljepota zavičajne riječi 2024. s temom „Igre i igračke mojega djetinjstva“. Rok za slanje radova bio je 5. studenoga 2024. godine.
Odabir teme inspiriran je djelima Milana Taritaša, bjelovarskog pjesnika, pripovjedača, jezikoslovca, književnog teoretičara i urednika. Sudjelovali su učenici osnovnih i srednjih škola RH i inozemstva koji pišu na hrvatskom jeziku. Pristiglo je 326 radova iz 19 županija i Grada Zagreba, Njemačke, Bosne i Hercegovine i Švedske i to iz više od sto škola. Rezultati su objavljeni u zadnjem tjednu studenoga, a stručno povjerenstvo dodijelilo je tri nagrade i pet pohvala za učeničke radove.
Za jedan od pet pohvaljenih radova odabran je rad naše učenice Ivane Bešlić iz 1.c odjela za kratku priču Igre i igračke mojega djetinjstva. Ivanu je mentorirala profesorica hrvatskoga jezika Ivana Čamber. Iskrene čestitke!
Kratku priču priču naše pohvaljene prvašice možete pročitati u nastavku:
Igre i igračke mojega djetinjstva
Kad sam bila mala, život mi je bio poput igre. Kao mala djeca uživali smo u djetinjstvu. Nismo se brinuli o našem izgledu ili popularnosti. Dok mi naviru slike djetinjstva svega se sjećam vedrije, kao da su sve boje bile žarke, a sada su tupe i tmurne. Mislim da lijepa sjećanja na djetinjstvo nisu same igre, već i djeca s kojom bih ih igrala. Sreća se skriva u detaljima igara. S prijateljima sam najviše igrala skrivača, no kada se sjetim toga shvatim da nije stvar u igri, već u sjećanjima i uspomenama stečenim kroz nju. Sjetim se točno na koje mjesto bi se tko skrio. Mali Ante bi se uvijek popeo na stablo trešnje naše susjede, sve dok jednom grana nije pukla, a on je pao i slomio ruku. Pokušavali smo igrati odbojke, ali samo bismo se svađali oko pravila i optuživali jedni druge za varanje. Ljepota je u tome što bi se to događalo često, a trajalo kratko. Svaku večer smo se svađali, no uvijek bi se opet sastali i pokušali ponovno. Djeca opraštaju brzo i zaboravljaju lako. Nevinost i trud su sve rjeđi danas kad je dovoljna jedna svađa, da se prijateljstvo završi. Najvrjednija sjećanja su ona posebna, koja nitko ne dijeli osim mojih prijatelja i mene. Radi se o igrama koje smo mi sami izmislili. U njima smo prilagođavali pravila za druge, a ne druge za pravila. Ako netko nema bicikl, drugi bi glumili taksi da se svi mogu vozati. Tu se opet pojavljuje ona nevinost i trud djece. Danas se živi užurbano, nitko ne mari za tuđe osjećaje, empatija nestaje kao i emotivna zrelost. Jedni drugima „podmeću nogu“ umjesto pruženih ruku. Nažalost, ne shvaćamo da vrijeme prolazi i ne čeka nikoga. Tog dana nismo bili svjesni da nam je to posljednji put kako igramo naše izmišljene igre. Cijelo djetinjstvo nam je pobjeglo prebrzo. Odjednom smo preveliki da bi nas roditelji prenijeli iz auta u krevet dok spavamo. Odjednom se više ne viđamo svaku večer, makar da bismo se svađali. Više nitko ne vozi bicikl svaki dan glumeći taksi. Tužno je uspoređivati djetinjstvo sa sadašnjim životom. Prije bi mame izlazile na balkone i upozoravale nas da se stišamo, a sada bismo voljeli da je to jedina stvar za koju nas upozoravaju. Danas, kad prolazim pokraj mjesta gdje smo se skrivali, žudim za onim žarkim bojama i osjećajem nevinosti. Prolazim pored stabla trešnje i sjetim se malog Ante koji me sada već prerastao. Olimpijada emocija odigrava se u mom srcu. Petogodišnja djevojčica u meni vrišti, izgara od želje da ju još jednom pustim kako bi se popela na vrh stabla. A onda, život mi „udari šamar“ i vrati me u surovu realnost, gdje shvaćam da se neka poglavlja života ne mogu ponovno otvoriti. Što smo stariji, dijelovi našeg djetinjstva počinju se odlamati sve brže. Više ništa nije isto. Kao da ovo sunce, na koje se žalimo ljeti, nije isto ono koje smo jedva čekali da se možemo družiti s prijateljima. Kao da lišće, koje opada, nije isto kao ono u koje smo skakali kao mali. Te trenutke ćemo zaboraviti, ali djetinjstvo nećemo. Ljudi se ne sjećaju trenutaka iz prošlosti, već osjećaja iz tih trenutaka. To je taj osjećaj nevinosti, smijeha, radosti i beskrajne mašte. Još i sad, ponekad, zatvorim oči, sjetim se onog što više ne postoji, a suza, ona koja kapne niz moje lice, dokaz je da uspomene zaista bole najviše. Kad bih bar, samo na trenutak, mogla ponovno biti ono malo, nevino dijete…
Ivana Bešlić 1.c